Kao homeopatkinja često upotrebljavam ovaj termin, upotrebljavaju ga i mnogi oko mene, ali rekla bih da nam se poimanje toga što ono jeste i kako izgleda taj famozni cilj, podosta razlikuje. Želim to razjasniti jer kada ne prepoznajemo vrijednost onoga što nam je pred nosom (ili točnije rečeno, onoga što je unutar nas) nerealna očekivanja mogu, potpuno nepotrebno, odvesti u nezadovoljstvo.
S jedne strane primjećujem da neki banaliziraju pojam iscjeljenja, većinom oni koji prodaju razne ‘iscjeljujuće’ proizvode, pa izlječenje od neke bolesti proglašavaju isjcjeljenjem, a s druge strane ima i onih koji ga idealiziraju, zamišljajući da je to postizanje savršeno funkcionalnog tijela, vječno sretnog života i duhovnog napretka do samog prosvjetljenja. Iscjeljujuće sposobnosti se smještaju u ruke duhovnim učiteljima, pojedincima sa čudotvornim sposobostima ili se pripisuju raznim egzotičnim prozivodima. Duhovno tržište nudi i razne metode koje će navodno sasvim sigurno i nepogrešivo odvesti do savršenog zdravlja i trenutnog uklanjanja bilo kakve nelagode koja bi se mogla pojaviti. Malo toga ima veze s iscjeljenjem.
Sama riječ iscjeljenje govori o onome što ono donosi, a to je cjelovitost. Iscjeljenje obuhvaća osobu na svim razinama, što znači da se promjena događa na tjelesnoj, emocionalnoj, mentalnoj i duhovnoj razini. Ako je nešto dovelo do poboljšanja tjelesnih simptoma, ne dodirujući ostale dijelove sustava, to nije pomak prema iscjeljenju. Simptomi će se ili povući na neko vrijeme, pa vratiti ili će se premjestiti na drugu lokaciju. Isto vrijedi za bilo koji dio cjeline pojedinog ljudskog bića. Duhovni napredak donijet će ograničene rezultate ako su zanemareni tijelo, emocije i mental. Iscjeljenje je moguće samo ako uvažimo sve četiri razine i na svakoj postignemo ravnotežu. A da bi postojala ravnoteža, potrebni su polariteti.
Prirodno težimo zdravlju i sreći. Radije bi bili sretni nego tužni, ako možemo izbjeći bol, zašto je ne bi izbjegli, draži nam je uspjeh nego neuspjeh. Kada možemo birati, logično je da biramo pozitivno, ugodno, lijepo. Ali…možda ću vas razočarati, ali to nije iscjeljenje.
Cjelovitost donosi polaritete. Iscjeljenje ne uklanja nelagodu, jer nam je potrebna jednako kao i ugoda, ono daje sposobnost da se s njom nosimo. Da bi bili u ravnoteži, moramo doživjeti obje strane medalje, plus i minus, što nam se sviđa i što nam se ne sviđa. Nemojte sad prestati čitati ili još gore, odustati od puta prema iscjeljenju. Malo se toga može mjeriti s bogatstvom bivanja cjelovitim.
Često se dešava da blokiramo iskustva koja su nam teška, koja nam se ne sviđaju. Radije bi ih izbjegli negirajući njihovo postojanje jer su nam prebolni, prezahtjevni, ne osjećamo se sposobnima podnijeti ih. Radi se o mehanizmima zaštite, koji nam u nekom trenutku mogu pomoći da preživimo određenu stresnu situaciju, ali problem time nije riješen, nego ostavljen za kasnije, za trenutak kad ćemo se moći suočiti s njim. Pospremili smo ga negdje u unutrašnjost svoga bića, koje je tim činom prestalo živjeti dio svoje cjelovitosti. Kada bi to ostalo na tom jednom, malom komadiću nas, skrivenom našoj svijesti, vjerojatno ne bi ni osjetili, ali ovakav pothvat, jednom naučen, ponavljamo kroz život nebrojeno puta. Život nam daje cjelinu, a mi proživljavamo djelić ponunđenog. Taj djelić postaje naš svijet izvan kojeg ne vidimo. Ograničili smo se na komad stvarnosti i mislimo da je to sve ili izvan njega ne želimo.
Osim očiglednog problema, da ne doživljavamo puninu života, nego njegovu blijedu sliku koju smo nekako odredili našom, pojavljuje se još jedan. Zapravo, to nije problem, nego blagoslov, ali rijetki ga tako vide. Potisnuti komadići nas nisu zapravo nikud nestali, oni su i dalje tu i žele biti priznati i viđeni, žele dobiti pravo na postojanje i ljubav. Ako im ne damo zasluženu pažnju svojevoljno, bit ćemo prisiljeni na to prije ili kasnije. Život će osigurati priliku da vidimo nepriznati dio nas u punoj raskoši. Svaka životna poteškoća, svaka zdravstvena tegoba ima jedan cilj: da nam otkrije skriveni sadržaj vlastite sjene. Život nam govori. Tijelo nam govori. Mudro je slušati ih.
Jedini način stvarnog razrješavanja problema koje imamo, bilo kojeg problema, je vidjeti dio koji želi biti viđen. Ovo je ponekad bolno, ponekad samo nelagodno, a najčešće rasterećujuće. U pravilu se radi o procesu, prije nego o trenutku viđenja, iako je i to moguće. Potrebno je biti otvoren, iskren i, prema mom iskustvu, imati vodstvo i podršku osobe koja može vidjeti, čuti i ostati s onim što jeste, koja može usmjeriti pažnju na mjesta od kojih nesvjesno okrećemo glavu i povesti svijest u sredšte iz kojeg kreće priča u koju smo se upleli. Vješt homeopat poznaje puteve u nesvjesno i ako je osoba spremna, već kroz samu konzultaciju dolazi do iscjeljujućih uvida. Suočavanjem s matricom kojom je svijest ograničena, već tada, na prvoj konzultaciji, pokreće se proces širenja svijesti koja uz pomoć dobro odabranog homeopatskog sredstva biva potaknuta integrirati sve ono čega smo se nesvjesno odrekli. Uz homeopatiju će se to odvijati što je nježnije moguće.
Jedna od nuspojava tog procesa je nestanak simptoma koji su nas do homeopatije i doveli. I koliko god to bilo sjajno, jer zdravlje smatramo najdragocjenijim, pogotovo kad ga nemamo, iscjeljenje sa sobom nosi mnoge druge darove. Blokade nestaju pa smo sposobni osjetiti sve okuse života, kako god nam dolaze, potpuno i bez otpora. Odnosi postaju skladni jer smo sposobni vidjeti i voljeti prvo sebe, pa onda i ljude oko sebe bez predrasuda. Spontano počinjemo živjeti u skladu sa svojom životnom svrhom, pa postajemo kreativniji i uspješniji u svemu što radimo. Životne izazove prihvaćamo sa zahvalnošću umjesto da bježimo od njih. Sigurnost poznatoga više nije tako neophodna, pa je moguće iskoračiti na staze za koje prije nismo ni znali da postoje.
Sve to dobivamo zahvaljujući tome što smo pogledali, prihvatili i zavoljeli svaki kutak dijela stvarnosti kojeg zovemo sobom. Kao što rekoh, iscjeljenje nije savršeno funkcionalno tijelo, vječna sreća i duhovni napredak, ono je puno više od toga. U život donosi ni manje ni više nego – sve!
