Umijeće neratovanja
Korona je snažno polarizirala svijet i čini se da će se ta polarizacija još više povećavati u nadolazećem razdoblju. Životi su nam potpuno promijenjeni i nije čudno da svatko od nas ima mišljenje o situaciji u kojoj smo se našli. Ugroženi su nam životi, u svakom smislu gledano. U doslovnom smislu kad je u pitanju čisto preživljavanje, u smislu očuvanja načina života svakog pojedinca i u smislu očuvanja funkcioniranja čitavoga društva. Kada se čovjek osjeti ugroženim, prirodno je da zauzima borbeni stav. U tom stavu, sve što se nalazi na drugoj strani, na onoj na kojoj nismo mi, doživljava se napadom, ugrozom, neprijateljskim. Traže se saveznici, skupljaju se zajedničke snage jer zajedno smo jači i lakše ćemo se izboriti s neprijateljskim nastojanjima. U tom borbenom stanju, sve što postoji smo mi i oni. Ili smo u istom rovu ili smo neprijatelji.
Treća opcija ako i postoji se uopće ne percipira. Zašto je to tako? Kada na bilo što usmjerimo pažnju, to nas okupira i na neki način u nama raste, zauzima veći dio naše stvarnosti. Što više pažnje ide na isto mjesto, ono za nas postaje sve veće i veće. Kada se taj postupak udruži s drugim ljudima, kada veliki broj ljudi usmjerava pažnju u istom smjeru, na isto mjesto, ono eksponencijalno raste. Što se više ljudi bavi određenom temom, što joj daju više svoje pažnje, to će ta tema postajati važnija u našoj stvarnosti. U svijetu u kojem se cijene mnoge besmislice, promiče jedna od najvrijednijih valuta – pažnja! Nije ni čudo da nam promiče, kad joj, jel’te, ne dajemo pažnju.
Moć pažnje jako dobro razumiju mađioničari koji vrlo lako, umjeravajući pažnju na jednu ruku, nama pred očima izvode trikove drugom rukom. Razni moćnici koriste ovu taktiku, pažnju javnosti usmjere na jednu temu, dok drugu, njima važniju, lijepo, mirno, javno, a opet nevidljivo, odigraju u svoju korist, pa čak i ako je na štetu onih zabavljenih drugom temom. Mnogi su zakoni, prodaje i ugovori, nepovoljni za društvo, a povoljni za pojedince, ostvareni upravo na taj način, svi smo tome svjedočili i opet padamo na iste trikove. Tolika je magična moć pažnje.
Trenutno se vodi rat informacijama, istraživanjima, dokazima i rješenjima. U rovovima se okupljaju istomišljenici i u skladu s razinom vlastitih raspoloživih snaga, brane svoje stavove, povremeno napadajući suprotnu stranu. Sva je pažnja, jednih i drugih, usmjerena na bojno polje. Na naše stavove i njihove stavove. Začuđujuće malo pažnje je usmjereno na zdravlje u punom smislu te riječi, na unutarnje blagostanje, mir i ravnotežu. Iako se nalazimo usred zdravstvene krize, ne bavimo se zdravljem nego bolesti. Ne bavimo se onime što donosi dobrobit nama i svijetu, nego onim što nam šteti, što ugrožava nas i naše individualno zdravlje i zdravlje društva u cjelini. Na što usmjerimo pažnju, to raste. U ovom slučaju to je bolest, ugroza, suprotna strana, vlastita borba. Borba. Borba. Borba. Raste sve više.
Može li nas stanje borbe odvesti u stanje mira? Je li se to ikada dogodilo? Ima li ikakve logike očekivati da ćemo boreći se, doći do mira? Znam da je naivno uopće pitati se jer čovjek to radi valjda desecima tisućljeća i nikako da nešto tako logično zaista i shvati. Borba ne donosi mir. Usmjeravanjem pažnje na borbu, ona raste sve više i više. Mijenja svoj oblik, bojno polje i neprijatelje, ali i dalje ostaje borba. Kad bi magičnu moć pažnje okrenuli od borbe i usmjerili je na stvaranje mirnog unutarnjeg svijeta, dobili bi sasvim drugačije rezultate.
Već dugo vremena, svoje snage i pažnju usmjeravam na stvaranje mirnih unutarnjih svjetova, vlastitog i onih koji potraže moju pomoć. Unutarnji mir je stanje koje je na žalost mnogim ljudima nepoznato, ali sama ideja je dovoljno privlačna i svakome je jasno da to stanje stvara zdrav, sretan i opušten život. Čini mi se da svijet trenutno vapi za takvim unutarnjim svjetovima. Nema čarobnog štapića koji bi stvorio svjetski mir i donio blagostanje svakom pojedincu, a ipak, postoji jedan, siguran način da promijenimo svijet. Promjenom vlastitog unutarnjeg svijeta, promijenili smo čitav jedan svijet, a usput doprinosimo i vanjskim promjenama. Unutarnji mir jedne osobe, širi se i na druge ljude. Drugim riječima, želite li se “izboriti” za mir, “borite” se mirom. Jedini način za postizanje mira je prestanak borbe. Nema drugog načina. Davanjem pažnje borbi, raste borba, davanjem pažnje miru, raste mir. Računica je vrlo jednostavna.
Nije bitno uprijeti prstom u svakog krivca, pronaći svaku nepravdu i ispravljati je u pravdu kako je mi vidimo. Nije bitno dijagnosticirati svaku bolest društva i njihove nositelje. Nije bitno otkriti svaku laž ili pogrešku. Ne samo da nije bitno nego je i besmisleno i nemoguće. Ne vodi nas van. Van nas vodi usmjeravanje pažnje u drugom smjeru. Tako nestaje glavni dotok energije samom bojištu i ono gubi svoj značaj.
Zamislite da svi na svijetu odjednom odluče da više neće glačati odjeću. Vrlo brzo bi tvornice glačala propale i svoju proizvodnju preusmjerile na proizvodnju nečeg drugog. Ne bismo morali prozivati tvornice glačala negativcima i prisiljavati ih da prestanu proizvoditi glačala. Ne bismo morali kopati po prošlosti i tražiti tko je prvi počeo s praksom glačanja, tko je izmislio glačalo, tko je sve u taj proces bio uključen niti tko je zaradio na njima. Jednostavno bismo hodali zgužvani, to bi postalo normalno, a sve vezano za glačanje bi bilo samo sjećanje.
Svjesna sam da navedeni primjer nije u potpunosti odgovarajući za trenutnu situaciju, nije mi to bila namjera. Namjera je bila skrenuti pažnju na veliku moć nedavanja pažnje. Ako nečemu ne dajemo pažnju, to iščezava iz naše, osobne stvarnosti, gubi svoj značaj. Možda ćete pomisliti da nedavanje pažnje ili odustanak od borbe znači pristanak na ono što nam nameće druga strana. Ne, odustankom od borbe stvaramo unutarnji mir. A onda iz stanja unutarnjeg mira reagiramo na vanjske okolnosti u skladu s održanjem unutarnjeg mira, poštujući pri tome isti taj mir u drugim ljudima, čak i onima s kojima se ne slažemo.
Kada bi moć pažnje usmjerili na stvaranje zdravog i stabilnog unutarnjeg svijeta, on bi postao puno manje osjetljiv na previranja u vanjskom svijetu. Iako nije popularno uperiti prst u ogledalo u trenutku kada se zdravlje (i krivca za bolest!) traži od liječnika, farmaceuta, sustava i okoliša, pozivam vas da upravo na tom mjestu, u ogledalu, potražite jedinog protivnika, saveznika, krivca i žrtvu. Tada je moguće savladati umijeće neratovanja.
“Nenasilje je najjača sila kojom čovječanstvo raspolaže. Ono je moćnije od najmoćnijeg oružja ikad izmišljenog od strane čovjeka.” Mahatma Gandhi
